Početna Izdvojeno Majka više nije mogla slušati jauk na kovid odjeljenju! Nehumanost od sada...

Majka više nije mogla slušati jauk na kovid odjeljenju! Nehumanost od sada ima drugo ime

300
0
FOTO: ANADOLU AGENCY

Aleksandra Petrović, kćerka još jedne tragično preminule pacijentkinje sa nizom propusta UKC-a, dala je ispovijest za Aloonline.ba.

– Primijetila sam 25. novembra da se moja majka, Nada Petrović, osjeća malakasalo. Dan ranije je radila u bašti pa smo mislili da je promrzla, a nije imala ni temperaturu. Međutim, 27. oktobra postala je još više malksala te sam pozvala hitnu pomoć. U Trnu su joj pregledali pluća i poslali je za Banjaluku jer sumnjaju na kovid. Došli smo na Urgentni centar kovid odjeljenje gdje je mama nekako upala i u stanje halucinacije, CRP koji joj je tada rađen je bio 314. Uslikali su joj pluća i rekli da ima upalu samo po rubovima. Smjestili su je na kovid odjeljenje na infektologiji i kazali su da je kovid pozitivna – rekla je za Aloonline.ba kćerka Aleksandra Petrović.

Rekla sam da ih treba biti sramota jer ženu nisu presvukli pet dana

– Kada sam nazvala za infromacije kazali su mi da ima bakteriju Ešerihiju koli  i da su joj dali terapiju pa ćemo vidjeti kako će reagovati. Zvala sam svaki dan, prvih pet dana su  govorili da ne znaju kako će organizam reagovati na terapiju te da se vade nalazi. Više mi niko nije ni spominjao upalu pluća, već Ešerihiju. Šesti dan je krenulo poboljšanje. Pritisak, šećer, masnoća, snimak pluća itd, sve je bilo u redu. Kada je mama bila bolje, nazvala me i rekla mi je da je žedna. To mi je bilo čudno jer sam dva puta dnevno nosila stvari gore, od pidžame, vode, hrane. Pitala sam je za to, ona kaže nema nikakvih kesa kod mene. Odmah sam je upitala u šta je obučena, rekla mi je da je u majici i trenerci u kojoj je dovezena. To je već bio peti dan njenog ležanja. A i svaki dan kad sam išla gore, čudila sam se što nije snešen njen prljav veš. Ponovo sam otišla na UKC da  mami  odnesem nove stvari i upitala portira za prljave jer mi je rečeno da će biti spuštene na portirnicu gdje donosim nove. Rekla sam da ih treba biti sramota jer ženu nisu presvukli pet dana. Sutradan su je obukli u pidžamu. Donesene su joj i stvari.

Mami su nalazi bili u redu, čak mi je i sama napisala poruku da je sve uredno pa su je 9. novembra otpustili. Došla sam po nju, pitala sam postoji li nešto na šta treba da pripazim, da li treba da obratim pažnju na ishranu i slično. Rečeno mi je samo da se ne zamara. Kada smo došle kući, uzela sam otpusno pismo.

Kao i mnogi drugi koji kad im se najbliži vraćaju iz bolnice jedvačekajući da poznato lice vide živo i zdravo, nisam razmišljala da se tada posavjetujem sa nekim stručnijim o tome šta piše u pismu. Pročitala sam šta treba da koristi od terapije koju su propisali te sam otišla da je kupim. Terapija je propisana za liječenje pacijenata poslije korone. Dakle, mama je otpuštena kući, osjeća se dobro, kretala se samo malo sporije. Međutim, ona je i tada bila pozitivna na koronu! Ja to nisam znala. Za dva dana, 11. novembra naveče, dobila je temperaturu 37,5 koja nije spadala i počela je da se preznojava. Ja ni tada ne znam da je mama i dalje pozitivna na koronu. Mislila sam da će se stanje popraviti kada popije terapiju i legne, međutim, tada kreće agonija. Žalila se na glavobolju. Pozvala sam hitnu, rekli su da dođem po uputnicu i odvezla sam je ponovo na  kovid odjeljenje na urgentnom u UKC-u. Bila je troma i pospana. Dala sam ljekaru otpusnu listu i on nas je uputio da se pomaknemo odatle u dio za nezaražene. Nisam napravila ni tri koraka,  zovnuo nas je i rekao „Ne, ne, ona je još pozitivna“ . Devetog novembra kada je otpuštena, rađen joj je PCR test. Otpuštena je kući, a test je bio u radu. Niti su sačekali da dođu rezultati testa, niti su mi kazali da je test u radu i da nazovem. To sam pročitala kasnije u otpusnoj listi. Da sam ja trebala da nazovem i provjerim rezultate. Mislim, otpuštaju je kući i ostali nalazi su u redu. Zašto bi je otpuštali kući sa infektivnog ako je pozitivna i dalje?

Upućene su na Infektologiju

– Došao je nosač da je odveze na infektologiju na odjel. Mama se tada i ispovraćala, ogrnuli smo je dekom. Od urgentnog odjela po onakvoj hladnoći smo je sa dekom prebacivali na kovid odjeljenje. Pustili su me unutra kao pratnju i tu smo u hodniku čekale 40 minuta, ona onakva ispovraćana i sa dekom. Nakon tolikog čekanja, upitala sam dvije sestre zašto bez ikakve terapije majka leži na hladnom hodniku i ne smještaju je na odjel. One su prvo upitale zašto je pratnja ovdje, tad sam kazala da je njima i bolje to što zbog korone ne dozvoljavaju  da pratnja ulazi unutra da se ne vidi šta rade, da im pacijenti leže po hodnicima nekoliko sati. Sestra je kazala portiru da pratnja pišti i urliče. Kazala sam im da je to njihova sramota i da ne bih gledala mamu onakvu ispovraćanu kako leži u hodniku, da ćemo je vratiti u urgenti na kovid, tamo je barem toplije. Vratimo je tamo. Bila je bez snage, troma. Govorila je samo da je boli glava i „Vrati me kući, doćemo sutra“. Rekla sam da joj ja kući u takvom stanju ne mogu pomoći, da smo kod ljekara, da joj oni mogu pomoći. Za nekoliko sati je smještena na infektivno. Kasnije sam pozvala da vidim kakvo je stanje, kazali su da je tek primljena, da se rade nalazi i da je pozitivna na koronu. Pitala sam doktoricu zašto su osobu koja je kovid pozitivna puštali da ide kući, a ona mi je kazala: „Ne bih vam znala dati odgovor na to pitanje.

Saznala je 13. novembra da je i ona pozitivna

– Zvala sam svaki dan. Govorili su da se mama osjeća dobro, da su uradili nalaze i na običnu gripu, uzeli uzorak pljuvačke, da je svjesna, jede, spava itd. Drugi dan ležanja sam razgovarala i s njom, rekla mi je da se osjeća dobro i da hoće kući. Sutradan opet zovem, stanje isto, vade se nalazi, jede, dobro je, ima obostranu upalu pluća ali nema temperaturu i nije na kiseoniku. Uvijek su se javljali različiti ljekari. Zvala sam i mamu, govorila mi je da je samo bole leđa i da nema apetit. Kada sam zvala 17. novembra, kazali su mi da je svjesna i da je dobro ali da je od sinoć na kiseoniku. Saturacija je bila 91 pa su je stavili na kiseonik. Dodali su da je urinokultura dobra te čekaju drugu. Rekli su da mama ne osjeća tegobe ali su zaključili da treba da je stave na kiseonik zbog saturacije.  Tada sam pitala doktoricu koliki joj je CRP, a ona je kazala „Što Vas to zanima, ne mogu Vam dati tu informaciju“.

– Sutradan ujutro sam se čula sa mamom, tad smo se inače i zadnji put čule. Rekla mi je da se ništa ne sikiram, da je dobro i kasnije me nazvala da mi kaže da će joj trebati pelene. Rekla sam da se ne sikira i ne zamara, zvaću informacije pa ću pitati sve. Kada je došlo vrijeme informacija, zvala sam od 12h do 14h sati i uvijek je bilo zauzeto. Uporno i uporno sam zvala.  Onda sam rekla tetki da ona pokuša, možda moj telefon nije u redu. Zvala je i tetka, isto, i dalje se niko ne javlja.  Tada sam se iz izolacije, pod temperaturom, drhtavicom i preznojavanjem morala natjerati da smognem snage, ustanem i odem na UKC. Kako žalosno to sad zvuči kad se sjetim da sam morala ići gore i moliti nekoga da mi kaže bilo kakvu infromaciju. Priđem portirtu, kažem dobar dan, zašto vam ne rade telefoni, zovem od 12 do 14h.  Zamolila sam ga da im kaže da osposobe telefone jer sam zvala bezbroj puta i samo izbacuje. Već je bilo 14 i 20 kada sam stupila u kontakt sa ljekarima. Kazali su mi da je mama i dalje na kiseoniku, promijenili su terapiju te da dobija veći protok kiseonika ali da su nalazi u odnosu na juče poboljšani. Rekli su  i da su provjeravali da li ima plućnu emoboliju, da odstrane sumnje, da je svjesna, stabilna, jede, nema temperaturu…

Sutradan kada je zvala za infromacije, njena majka više nije bila smještena na tom odjelu

– Sutradan, ponovo zovem za vrijeme infromacija i tada su mi saopštili da mama više nije na tom odjelu već da je sinoć naveče prebačena na NIV i dali su mi broj tog odjela. Kada sam njih nazvala, kazali su da je mama svjesna, stabilna, da ima obostranu upala pluća, spava, odvajaju joj masku da jede itd. Dvadesetog novembra, drugi dan otkad mama leži na NIV-u, javio mi se dr Peđa Kovačević kada sam zvala. Prvo pitanje je bilo da li je pacijentkinja vakcinisana i revakcinisana. Kazala sam da jeste. Potom mi je rekao: „Stanje je kritično, čekamo da joj otkažu vitalni organi i ne postoji opcija da se stanje popravi, to je u ovim slučajevima logičan slijed događaja“ i spustio slušalicu. Šok! Bez imalo ustručavanja, obzira, trunke saosjećajnosti, a daleko i predaleko od doktorske etike. U tom momentu sam samo sjedila i tupo gledala od šoka. Mislila sam da nisam dobro čula. Tad sam nazvala brata koji živi u Irskoj, uzeo je prvi let i došao.

– Novembar 21. stanje isto kao i juče, nepromijenjeno. Nisu se predstavljali, ne znam s kim sam razgovarala tada ali mi je rečeno da ne žele da daju lažnu nadu, loše je, ali je za mrvicu bolje. Nije na masci sa pritiskom nego na kiseoničkoh suplementaciji. Tada sam ponovo upitala možete li mi samo reći zašto se pozitivna pacijentica otpuštala kući i sa stadijumom pluća 5B a maksimalno je 6, na šta mi je rečeno: Ne bih znala odgovor na to pitanje. Sutradan, i dalje stanje nepromijenjeno ali je rađen novi snimak pluća koji je pokazao pogoršanje u odnosu otkad je došla na odjel.

Aleksandra i njen brat su odlučili da odu na UKC i porazgovaraju sa ljekarima uživo…

– Dan poslije, 23. novembra, brat i ja smo dobili interne informacije da mama i nije toliko svjesna kao što nam se govori, da je na jakim tabletama za smirenje, da je krvava od vezanja i da bih se prepala kad bih je vidjela takvu. Nazvali sam načelnika odjeljenja, dr Kovačevića čiji broj sam pronašla na internetu i pitala ga za to na šta je on rekao: Da se vodim time šta ljudi govore, trebao bih polovini tima dati otkaz. Ako znaš neku bolju opciju za liječenje, slobodno je možete prebaciti i opet je spustio slušalicu. Za vrijeme infromacija sam pitala kako  mogu premjestiti mamu negdje drugo na liječenje, u neku privatnu kliniku, rekli su da to nije moguće sa intenzivnog odjela. Brat i ja smo tada odlučili da odemo na UKC  i  porazgovaramo sa nekim od doktora uživo. U međuvremenu, mama je priključena na respirator. Mi to nismo znali jer nam nije javljeno. Došli smo gore, objasnili situaciju na portirnici. Sišla je doktorica Milka Jandrić i tad nam je saopštila da ju je ona lično intubirala. Tada kad nam je saopštila da je mama na respiratoru i da je intubirana, bili smo u stanju gorem od šoka. Pitala sam je da li mamu boli nešto. Kazala je da je ne boli, da je uspavana, da ima jaku obostranu upalu pluća te da ju je korona pregazila. Upitali smo  i da li postoji neki lijek, nebitno koliko košta, da mi možemo nabaviti, kazala je da nema.

– Od tada, kad god smo zvali, stanje je bilo nepromijenjo a onda kasnije da se stanje pogoršava iz sata u sat. Neizvjesno, sedirana je… Stalno te dvije rečenice. Sve je bilo tako do 2. decembra. Tada nam je rečeno da se smanjuje protok kiseonika,  da se organi se gase te da može maksimalno izdržati izemđu 24 sata i 48 sati. Nažalost, umrla je taj dan u 17h.

Isprepadana i u šoku zbog svega

– Isprepadana sam zbog svega. Žao mi je što sam medicinskom osoblju toliko vjerovala, žao mi je što nisam vidjela mamu. Gdje je ta doktorska etika, da li su ti ljudi bez imalo osjećaja. Pitam se da li imaju ti koji se javljaju kada zoveš za infromacije imaju ikoga, imaju li empatiju. Mislim da ne razumiju koliko nama znače ti ljudi koji leže gore. Imam osjećaj da je ovakav odnos prema porodici samo u našoj državi, da se ovako daju informacije Vodila sam se onim,  ljekar je ljekar, bolje zna od mene, može joj pomoći… Uspjela sam saznati da se mama borila do zadnjeg. Kada sam dobila otpusnu listu, primarna dijagnoza je odjednom bila sepsa i ostalih 12 dijagnoza. Niko nam nije ni spomenuo sepsu. Nikada kad sam zvala nisu spominjali bolničku bakteriju na koju se nakalemila još jedna, pa još jedna bakterija. Uvijek je sve bilo u dvije rečenice, na brzinu i poklapanje slušalice bez mogućnosti da još nešto pitaš. Čak i kad su mi dali zadnje otpusno pismo, nisu se potrudila da ga usaglase sa onim od 9.11 jer su napisali da je alergična na pencilin, a nije i da nema varikoziteta, a u prvom pismu je napisano da ima proširene vene na obje potkoljenice. Pitam se i ovo, non stop vise na televizorima i forsiraju  maske i vakcinaciju, a kako je moguće da otpuste kući zaraženu ženu koja zarazi mene, a ja ko zna koga još i kako nikad ne spominju pacijente koji su vakcinisani, a završili su na respiratoru. Od čega onda ta famozna vakcina štiti?

Prethodni članakPožar u Svjetskom trgovinskom centru u Hong Kongu, ljudi zarobljeni
Naredni članakŠmit o Dodikovim “sankcijama” Njemačkoj: Možda više neće kupovati kiselu vodu